Veliki broj ljudi se u momentu uplaši za bezbednost u digitalnom svetu. Činjenice ukazuju da bi trebalo voditi računa o odabiru podataka koje unosimo u računar. Koreni hakovanja vezuju se za telekomunikaciju kada su mladi zaposleni u Belovoj telefonskoj kompaniji, da bi se našalili, preusmeravali pozive i prisluškivali razgovore. Na Institutu za tehnologiju u Masačusetsu sredinom 60-tih godina 20. veka reč hack dobija značenje blisko današnjem, te postaje višeznačni termin koji predstavlje rešenje problema ili smicalicu/šalu. Tu su se i izrodili prvi savremeni hakeri, takozvani phreakers, koji su baratali telefonskim impulsima.
Posebna grupa hakera malicioznih težnji koja pravi viruse, crve i trojance naziva se cracksters. Beli šešir je sinonim za individualca koji želi da uz pomoć veština koje poseduje zaštiti podatke od zlonamernih napada, a neretko ga unajmljuju i dobro plaćaju strane kompanije. Osim njih pominju se i sivi šeširi koji kompetentnost koriste u svrhu zabave ili trolovanja.
Foto: Mika Baumeister, unsplash.com
Uprkos podeli, spajaju ih tipične crte ličnosti. Vreme provedeno uz kompjuter oni, radoznali i nekonvencionalni, doživljavaju kao izazov, ulaze u dubioze, skloni su detaljisanju i uživaju u rešavanju problema. Interesovanje za hakerstvo obično se pojavi tokom tinejdžerskih godina, te je tako Kimberley Vanvaeck, poznatija kao Gigabyte, prve viruse napravila pre punoletstva. Zvanična etika hakera ne postoji, ali je koncept koji se uzima kao najetičniji opisan u knjizi Stevena Levy-ja iz 1984. pod nazivom Hakeri: Heroji kompjuterske revolucije. Ona govori kako pristup računarima treba biti neograničen za sve korisnike, ni pod kakvim uticajem vlasti, da je potrebno pustiti informaciju u etar i učiniti je dostupnom svima i deliti naširoko, a naposletku podstaći kreativnost i stvarati nove, besplatne programe.