Petar Kralj rođen je 4. aprila 1941. godine, pred sam početak Drugog svetskog rata. Bio je sin jedinac Đorđa, profesora istorije, i Stanislave, profesorke geografije, koja je bila poljsko-ukrajinskog porekla. Ime je dobio po svom dedi, što je bila porodična tradicija. Jednom prilikom naveo je da je imao neprijatnosti upravo zbog svog imena, jer nije bilo svejedno zvati se Kralj Petar u to vreme. Na samom početku rata, zbog nemilih događaja koji su se izdešavali u Hrvatskoj, bili su prinuđeni da se presele u Vojvodinu. Prvo su živeli u Rumi, a nakon toga su otišli u Sremsku Mitrovicu, gde je Petar proveo svoje detinjstvo. S obzirom na to da su mu i majka i otac bili profesori, stalno su ga vodili na razne predstave i recitatorska takmičenja na kojima je učestvovao, pa je tu i nastala njegova velika ljubav prema glumi.
Nakon završene osnovne škole 1960. upisao je Gimnaziju u Novom Sadu, a zatim i Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, gde je i diplomirao. Sa njim u klasi bili su čuveni Branko Kockica i Svetlana Bojković. U periodu od 1968. do 1979. godine bio je član Ateljea 212, čija mala sala danas nosi njegovo ime. Nakon što je napustio pozorište, neko vreme je predavao glumu na BK Univerzitetu, a zatim je postao slobodan umetnik. Pored uloga u filmovima Sinovci, Bila jednom jedna zemlja, Sve će to narod pozlatiti, Mali svet, Diši duboko, serijama Bela lađa, Porodično blago, Stižu dolari, Gorki plodovi, istakao se ulogama u ostvarenjima Kafanica na uglu, Hajde da se igramo, Haleluja, Devojka brža od konja, Portret Ilije Pevca Brana Radaković, Kako je propao rokenrol, Metla bez drške i mnogim drugim.
Petar Kralj; Foto: www.flickr.com
Ženio se dva puta – prvi put sa glumicom Ljiljanom Gazdić, sa kojom se razveo nakon skoro trideset godina braka, a drugi put sa bivšom balerinom Narodnog pozorišta Sonjom Divac. Jedina njegova naslednica je ćerka iz prvog braka Milica Kralj, koja je danas uspešna rediteljka. Supruga Sonja je u par navrata izjavila kako Petru nisu strane kafane i da s vremena na vreme voli da popije, ali ne u velikim količinama. Zbog toga su ga pojedini novinari nekada i prozivali, te je dobio neslavnu reputaciju u novinama. U poznim godinama je u par navrata bio u bolnici zbog problema sa jetrom, koji su ga koštali života. Krajem 2011. godine, tačnije 10. novembra je preminuo, a četiri dana kasnije sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju.
Meni je život traganje za onim što je lepo, kao što i Selimović kaže u romanu Derviš i smrt: U životu nema samo pobede i poraza. Postoji i disanje, i gledanje, i slušanje, i reč, i ljubav, i običan život. Kako dodaje Petar Kralj, treba se, dakle, pomiriti sa onim što nam je Bog dao i to negovati i ne izdati nikada.
Iza sebe je ostavio više od 200 uloga, a mnoge od njih nagrađene su sledećim nagradama: Zlatni ćuran, Nagrada Miloš Žutić, Statueta Joakim Vujić, Dobričin prsten, Sterijino pozorije, Nagrada Pavle Vujisić i mnoge druge.
Izvori: opusteno.rs, sinemanija.com, poznati.info